Osnovna škola Velika Mlaka

Mit da moramo imati „dobar razlog“ da se ne osjećamo sretno

Mit da moramo imati „dobar razlog“ da se ne osjećamo sretno i da je sreća norma koju svi moramo doseći je sveprisutan, gotovo možemo reći da se prenosi generacijski, s koljena na koljeno. Posve je razvidno da su ova očekivanja nerealistična i unaprijed osuđena na propast i vrlo je izvjesno da će ih popratiti brojne neugodne emocije poput srama, krivnje, doživljaja neadekvatnosti i slično.

Kad se osjećamo tužno, ljuto, prestrašeno i povrijeđeno – kao da unaprijed postavljamo ispred sebe rok u kojem te emocije trebaju iščeznuti, kao da je nedopušteno biti ranjiv, iako ćemo deklarativno zagovarati izražavanje emocija.

Svi smo mi individualna bića, sa različitim iskustvima, doživljajima pa posljedično i različitom osjetljivošću na situacije s kojima se suočavamo, i zaista imamo pravo se osjećati kako god se osjećamo.

Mit da s djecom ne treba razgovarati o tome kako se osjećaju

Drugi duboko ukorjenjen mit je da s djecom ne treba razgovarati o tome kako se osjećaju da ih ne bismo potakli da se osjećaju još lošije ili da misle o teškim iskustvima, kao i da su premaleni za razgovor o tome. Uistinu, ako djeca s teškoćom opisuju kako se osjećaju, to znači da nisu naučila imenovati, možda niti prepoznati svoje emocije, ali to nikako ne znači da ih ne osjećaju.

Razgovori o osjećajima i izražavanje emocija pred djecom na primjeren način djetetu pokazuje da je obiteljsko okruženje emocionalno sigurno i da je u njemu dozvoljeno iskazivati emocije; pokazuje mu na koji način i kako ih može regulirati; uči od roditelja i drugih bliskih osoba na koji naèin se može s njima uspješno suočiti. To su jedna od najkorisnijih znanja i vještina koja će mu trebati kasnije u životu.

»Kako si?« je jedno od najvažnijih pitanja

Jednako kao što trebamo brinuti o svom i tjelesnom zdravlju, na isti način trebamo voditi brigu o mentalnom udravlju i o tome kako se osjećamo. I ugodne i neugodne emocije i misli su naši putokazi svakodnevno, govore nam što nam je potrebno, čega nam je previše, i u kojem smjeru trebamo ići – baš kao prometni znakovi na cesti, emocije su znakovi na našem osobnom putu. Premda možemo zanemariti ili propustiti uočiti jedan ili dva takva »prometna znaka« bez većih posljedica, ignoriranje onog trećeg može nas dovesti u opasnost ili ćemo pak otići daleko od odredišta, a to je ono što nam nije bio cilj.

»Kako si?« je jedno od najvažnijih pitanja, koje trebamo sa stvarnim interesom postavljati ne samo drugima nego i sebi. Pri tome, budimo blagi i podržavajući prema sebi kao što bismo bili prema najboljem prijatelju. Brinimo o sebi, to nije odlika sebičnosti nego odgovornosti.

Ponekad je važno da osluškujemo koliko možemo i kažemo sebi i djetetu “Sada možeš koliko možeš, i to je u redu, ne možeš više od toga.”

Pokušajte uz Svjetski dan mentalnog zdravlja to i prakticirati, uz pomoć infografika koje donosimo kao podsjetnike kako možemo svakodnevnim malim koracima brinuti o mentalnom zdravlju.

Briga o mentalnom zdravlju vodi se korak po korak na svakodnevnom planu, to obično nisu veliki i ogromni koraci koje ćemo teško iskoračati. Život je ponekad lagan hod, ponekad dugi maraton, i važno je imati razumijevanja i empatije prema sebi. Potražiti pomoć kada je trebamo je hrabrost, i te kakva.

Piše: Ana Raguž, mag. psych.

Autor infografika: Krešimir Prijatelj, mag. psych.

Preuzeto: Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

Piše: Ana Raguž, mag. psych.

Autor infografika: Krešimir Prijatelj, mag. psych.

Preuzeto: Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

(pripremila pedagoginja Mihaela Tomašić )