Osnovna škola Velika Mlaka

Nije nama lako

   Poslije dječje dobi dolazi pubertet, razdoblje u kojem nam se sve poput plimnog vala pogorša. Dok u sebi ne pronađemo sebe, prolazit ćemo kroz mnoge mutne, hladne, velike tokove.

   Krenuli smo poluzrelom nogom u život. Poput malenih riba još smo radoznali i zbunjeni. Cijelo razdoblje okrenuli smo na svoje probleme. Dobili smo mnoge nove i zanimljive osjećaje. Ljubav je jedan od njih. Kada vidiš nekoga tko odgovara tvojem karakteru, dođu ti anđeli i zajedno s voljenom osobom letite ružičatim oblacima. Odjednom shvatiš da ta osoba već ima srodnu dušu pa potoneš poput malenog kamenčića u tamni, crni ponor gdje ti nema spasa, nestaneš zajedno s ponorom – crninom. Dogodi li se nekome tako nešto, ta jadna ribica postane plijen ljubavne mreže. Neke ribe stignu pobjeći toj mreži, neke upadnu u nju, neke iziđu ranjene, a neke... Neke se ne vrate. Postoje srodne duše koje se na prvi pogled zavole i postanu nerazdvojne kao kontrasti crna i bijela.

  To je mali dio koji nam poput mušice zuji oko glave. Živjeli mi optimistično poput ribica koje riječnim tokovima upadaju samo u ugodne, tople vode ili pesimistično gdje zalutamo, gdje nam bace mamac i odvedu nas na krivi put, ipak ćemo i to preživjeti. Ma koliko nam to bilo teško!

  Tea Rendulić, 8.b

Nije nama lako

    Mi kao tinejdžeri nalazimo se u najgorem razdoblju odrastanja. Dosta nam toga smeta, smatramo da nas ponekad nitko ne voli i da smo dovoljno odrasli da bismo sami odlučivali o tome što je dobro, a što nije.

   Nama je škola jedan od najvećih problema. Smatramo da puno učimo i trudimo se, a da profesori ne cijene naš trud. Ponekad se osjećamo manje vrijednima od drugih. Kada nas netko ne prihvaća u svoje društvo, kada nam se  ruga ili nas podcjenjuje, smatramo to krajem svijeta. Teško je imati svoje mišljenje o nečemu i slušati kako drugi ne misle tako. Mi smo još mladi i želimo učiniti sve kako bismo bili cool i kako bismo bili članovi neke omiljene skupine u školi. Obično takvi postupci nose teške posljedice. Neki od nas imaju problema kod kuće, u obitelji, pa to prenose u školu i ponašaju se agresivno. Smatram da su za to krivi roditelji koji nisu dijete dobro odgojili ili ga vežu za svoje probleme.

   Kada imamo neki problem, trebamo razgovarati s roditeljima ili s nekim tko ima iskustva s tim i tko je sve to već prošao. Većina nas želi što prije napuniti 18 godina i odvojiti se od roditelja kako bismo  sami mogli odlučivati i raditi što želimo. No, tada bi bilo još gore i tek tada bismo počeli cijeniti ono što su nam naši roditelji pružali.

Ivana Lukanović, 8.b