Osnovna škola Velika Mlaka

     U prvom telefonskom razgovoru saznali smo gdje se nalaze, što im je potrebno i kad ih možemo posjetiti. S nestrpljenjem smo čekali da  počnemo prikupljati sve ono što nam je voditeljica doma stidljivo nabrojala. Nakon obavijesti o našoj namjeri da u školi skupljamo hranu, pelene, igračke, dude, bočice, počela je „ invazija“ na prostoriju koja je bila namijenjena za tu svrhu. Svakodnevno su učenici svih razreda donosili prepune vrećice i kutije u kojima je bilo sve ono čime smo namjeravali obradovati  stanovnike doma. Našlo se tu i sapuna, šampona, četkica za zubiće, odjeće i obuće čak i nekih najdražih igračaka. Mnogi od tih darova bili su s ljubavlju upakirani u najljepše ukrasne papire.

     Odavali su poštovanje prema onima kojima su namijenjeni, ponos darovatelja prema sebi samima,  svjesni da rade nešto vrijedno i nesvakidašnje.

        Jutro. Autobus je pred našom školom. Djeca iznose darove i pažljivo ih pakiraju u spremište autobusa. Pitamo se hoće li bus biti dovoljno velik da primi sve što smo pripremili.

      Nakon ulaska u autobus tisuću je pitanja koja prolaze našim glavama. Tko su ta djeca, koliko su stara, zašto su ostavljena, tko o njima brine, sjećaju li se roditelja, što ih čeka u životu, priča li im tko priče prije spavanja, briše li im itko suze kad se udare u koljeno… Pitala sam se  i sama  u što se upuštamo i jesmo li dorasli zadatku koji smo si postavili. Izašli smo iz autobusa koji se zaustavio ispred velike katnice s prostranim dvorištem .

      Pogledali smo na prozore koji su  skrivali mnoge priče i različite sudbine. Iza stakala su nas promatrala mala dječja lica.“ Kako su mali“, “kako su slatki“ , “ gledajte onog s plavom kosom“,“ meni je najslađa ona curica koja sisa prst“, „ma nije, gle onog Bucka…“ Pljuštali su komentari a onda smo pozvani u kuću.

      Upoznali smo voditeljicu kojoj smo predali darove. Upoznali smo djecu različitog uzrasta, uglavnom sve mališani do 6 godina, mazili smo ih  i igrali se s njima, a zatim je slijedilo iznenađenje . Odveli su  nas na kat gdje su spavale bebe. Neke su imale tek nekoliko dana, a neke mjesec, dva, tri. Bile su tu i blizanke koje su mirno gledale malu povorku mojih učenika. Sve je oko njih bilo čisto i uredno kao da svaka ima brižnu mamu koja se brine o tome da sve bude u najboljem redu.

           Kasnije smo saznali da su u domu djeca koja su zauvijek ostavljena i njih se može posvojiti, neki mališani su samo privremeno tamo dok se roditelji ne zaposle ili ne snađu. Najsretnija su ona djeca koju roditelji nakon nekog vremena odvedu kući, ali mnoga to nikad ne dožive nego čekaju da mama ili tata dođu jednom mjesečno, neki čak i rjeđe, poigraju se s njima i nastave dalje svojim putem. Neke mlade djevojke roditelji otjeraju od kuće kad čuju da čeka dijete, neke mladić s kojim se trebala vjenčati ostavi  i ode. U ovoj kući mnoge od njih provedu mjesece prije rođenja djeteta, nakon rođenja se vraćaju u dom i godine nakon toga provode u njemu jer je to najsigurnije mjesto gdje imaju toplinu i zaštitu i ona i dijete.                                                                                                                                                                   

       Mjesto je to gdje smo upoznali velikodušnost odgajateljica i medicinskih sestara koje rade u domu. Nema ih mnogo prema broju djece o kojima se brinu. Majke o kojima se također brinu najčešće su same ili maloljetne ili nenavikle na brigu koju zahtijeva dijete. K tome još i nestašica hrane i lijekova te svega onoga što je najosnovnije, bio je razlog što su potražile pomoć. Često su djeca koju dobiju vrlo lošeg zdravlja i trebaju puno njege i lijekova da ozdrave i postanu otpornija, a ponekad nestane i hrane i lijekova, toplomjer je vrijednost na koju se dobro pazi. Sirupi protiv kašlja se odmjereno doziraju. Deterdžent za rublje, omekšivač, kreme za bebe - svega je nedostajalo.

               Upoznali smo i lijepu i tešku stranu majčinstva, ali i bespomoćnost nedužne djece koja stradavaju zbog neodgovornosti, nezrelosti, komocije, taštine i još tisuću drugih razloga koji niti jedan nije opravdanje za samo jednu dječju suzu.

             Pozdrav, obećanje da ćemo ponovo doći, zbrkani osjećaji, treba nam vremena...

Mnogo je godina prošlo, odlazimo redovito. Sada je bolje nego prije, imaju dvije mašine, sušilicu rublja, bolju kuhinju…Ipak je još uvijek mnogo djece koja čekaju svoje roditelje ili već nekog da ih odvede u pravi dom. I dalje je lista potrepština koje im nedostaju dugačka. I dalje učenici naše škole s jednakom voljom skupljaju stvari za ta mala bića kojima tako malo treba a ni to malo nemaju.

        Svaka generacija učenika bila je u domu . Prepričavaju ono što su  vidjeli i na svoj djetinji način komentiraju uzroke i posljedice, krivce i žrtve, donose presude prave i krive. Nadamo se da su  naučili ponešto o odgovornosti, velikodušnosti i potrebi da se pomogne kad si u prilici da možeš pomoći. Shvatili su da je potrebna samo odlučnost i volja  te da uvijek ima dobrih ljudi koji će se odazvati i pružiti pomoć. Uočili su svoju povlaštenost života u obitelji.

             Za Uskrs ponovo odlazimo punog autobusa darova. Najvrjedniji dar koji im treba, roditelje, ne možemo im dati, ali možda će nas nekad na ulici netko od njih prepoznati, pozdraviti i reći: „Kad sam bio  u domu, vi ste mi poklonili malog bijelog zeca…

učiteljica Marina Arbanas