Prigodnim riječima i darovima (u ime kolektiva) darivala ju je v.d. ravnateljica Zrinka Šućur, učitelji Tihomir Topolnjak, Emil Brajer, Petar Brnjilović, Blaž Krajinović te Senka Primorac u ime tehničkog osoblja.

Našoj Đurđi

Našoj Đurđi pišem pismo,

žap mi je što više skupa nismo.

Mirovina, što je to?

Vrijeme za sebe, vrijeme za mene,

vrijeme za Vašu unuku,

vrijeme za odmor,

za dušu i ruku.

Nema više pečata i potpisa,

nema više pošte i dopisa.

Riješila se Đurđica školskih briga

i teških pravnih knjiga.

Sada ona kavu pije

i za ništa je briga nije.

Tko to na posao kasni?

Tko se pojavio nije?

Tko svoje obaveze ispunio nije?

Tko je bolestan od žena?

Tko je prva, a tko druga smjena?

Nema Đurđa briga više.

Jel padaju jesenske kiše,

jel se bor osušio,

jel se snijeg obrušio?

A to ljudi nije kraj;

Đurđa je za feštu pravi zmaj.

Uvijek vedra i čila,

ona prva za ples je bila.

Kada glazba krene,

Ona je k'o vila bila.

Ljudi moji, ma kako umorna ona bila,

tjera svoje ljude,

da se do zore bude,

da se jede i pije il' fešta dobra nije.

Zato ljudi večeras

za našu dragu Đurđicu dignim čašu,

iskapimo, tugu skratimo

i veselo je ispratimo!!!

Živjela Đurđa!

Njene cure:

Nada, Ruža, Senka, Sčavica, Jasmina, Ana