Uzor mi je onaj što ne znate da postoji, koji spava na klupi i živi od tuđih ostataka, ali i dalje je pristojan, fin i nasmijan. Uzor mi je onaj čovjek kojeg ne vidite često jer radi dva posla, ali i dalje stiže voditi djecu u park. Uzor mi je onaj mali kojeg svi zezaju  u razredu da je drugačiji,  a on šuti jer mu je tatu odnio rat. Uzor su mi roditelji koji sada žive kao podstanari, jer su staru kuću prodali kako bi  školovali svoju djecu. To su moji uzori.

     Hodaju među nama, možda smo ih čak i  očešali ramenom. Nisu za novine. A i što će im to, kada su i veći od toga. Divim se što imaju volju za život, što imaju snage svako jutro ustati se, svaki dan boriti se za kruh, za koju kunu, a ne kao  oni što  imaju, a plaču zbog mobitela, računala... Neki ljudi nemaju topao dom, krevet, računalo, mobitel pa čak ni odjeću i obuću i ne plaču za tim, nego se nadaju boljem sutra, boljem životu, ali opet ne predaju svoju bitku, imaju želju , volju jer uživaju. Možda nikada neće imati vilu i bazen, možda nikada neće voziti skupocjene aute, nositi skupocjene majice i satove, ali zato će cijeniti svoj život, trud i na kraju biti ponosni na sebe i ono što su u životu postigli.

Mihael Rulek, 7.c